Komentar „Nemih bogova“
Dozvolite mi da se predstavim: Zovem se Sofronije Lužnjak. S obzirom da nisam književni kritičar ovo pisanje sam odlučio nazvati komentarom radije nego kritikom. Osim toga, nije lijepo kritikovati prijatelja, a Boris Nad to jeste. Moj prijatelj. Boris Nad je, kao i ja, čovjek granice. On je živio na granici; on i danas živi na granici – Vojna krajina, Vojvodina–Srbija, ili, ako baš hoćete, obod nekadašnjeg Panonskog mora. Svejedno je. Granice su uvijek postojale i uvijek će postojati (uprkos pojedinim globalističkim vizijama). Nad je vrlo dobro svjestan toga i zato su granice osnovni motiv koji se provlači kroz Neme bogove. I sam način pisanja je na granici popularno-naučnog, kratke priče ili eseja koji često obiluju lirskim slikama. Dok opisuje granicu koja odvaja bogove od ljudi (ili ih zbližava?!) njegovo pisanje je na granici između realnog i onostranog-mitološkog. Nad je svjestan granice između Istoka i Zapada; on je svjestan važnosti Evroazije kroz istoriju čovječanstva; on stremi Sjeveru i bjeličasto-plavoj polarnoj granici čija ljepote može biti kobna po oči... Boris Nad kroz pripovijesti, odnosno, kroz brojne priče u Nemim bogovima prevazilazi granicu između „onda“ i „sada“, između „ovdje“ i „tamo“. On je svevremeni putnik kroz znane i/ili zamišljene svjetove u kojima dočarava tananost granice koja dijeli mit od stvarnosti, san od jave, legendu od istorije (Grad bogova). Zanimljivo je primjetiti da je Nad spoznao svu ljepotu sfere. On, naime, kao da koristi samo dvije strane svijeta za svoja putovanja – Sjever i Istok. Međutim, on je svjestan da su samo dvije strane svijeta potrebne da se prođe svakim uglom planete: idući dovoljno dugo na Istok može se upoznati i Zapad, a idući dovoljno dugo na Sjever, proći će se i Jugom. Putujući kroz vijekove i prostor(e), Nad definiše mnoge limese (Dalmacija, Slavonija, Tevtonburška šuma) od kojih neki odvajaju „carstvo masline od carstva hrasta“, ulazeći tako u okvir geopolitičkih i geostrategijskih rasprava o dominaciji Kopna nad Morem ili obrnuto. Ovakvo sagledavanje istorije (ali i sadašnjosti) nikako nije u suprotnosti sa osnovnim karakteristikama Nemih bogova – granice postoje, granice se brišu i prekrajaju (iako se neke od njih teško mijenjaju), Evroazijski prostor predstavlja ključ, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Od Hegelovog „principa kopna“ i „principa mora“, preko Makinderovih razmišljanja o talasokratskim i telurokratskim silama, rivalstvo između Kopna i Mora se naglašava gotovo kao civilizacijska konstanta, pri čemu se u koncepcijama Heartland-a i Rimland-a ističe značaj Evroazije, odnosno Nadove Skitije. Ta veza između nekad i sad, tj. nekadašnjeg i sadašnjeg značaja Evroazije, ili tačnije, između varljive granice „varvarstva“ i „civilizacije“ slikovito je prikazana u Varvarskoj Skitiji.
Tamo gdje se govori o granicama, nužno je da se govori i o njihovom brisanju ili mijenjanju, što je uvijek više ili manje nasilan čin. I zaista, Nemi bogovi obiluju slikama uništenja, razaranja, bitaka... To je vječiti usud čovječanstva. U priči Bagdad je možda najbolje naglašeno to prokletstvo ljudske vrste – u Bagdadu su scene nasilja bile prisutne i prije mnogo vijekova, kao i danas, a njegovo „blago“ se razvlači po svim uglovima svijeta (sjetimo se samo pljačke muzeja nakon svrgavanja Sadama Huseina). Svjestan toga, Nad u Odinu jednostavno i kratko zaključuje: „Lepota sveta je propadljiva“. Osvrćući se na gotovo zaboravljene mitove i legende on nas podsjeća da „znanje je sećanje“ (Odin) i da se kroz prikaze uništenja, bitaka, krvi, razrušenih gradova i carstava može ukazati na sumanutost rata i na bespotrebno skrnavljenje „ljepote svijeta“. Dakako, Boris Nad je veoma dobro svjestan da su ratovi neminovnost i da ljudi nasrću jedni na druge još od vremena postanka. Iako je vuk kao motiv u književnosti prilično čest, on ga u priči Poslednji vuk koristi upravo u ovom kontekstu. Rođake vukova – pse, naime, huškaju na „poslednjeg“ vuka. Upravo tako – uvijek će se naći neko ko će huškati ljude jedne na druge, uprkos tome što smo, u konačnici, svi mi „rođaci“. I dok su ratovi i bitke među ljudima (pra)istorijska konstanta i nemaju svoj kraj, smrt „poslednjeg“ vuka označava prolaznost svega ostalog: carstava, granica, civilizacija, sjećanja... Poznata istorija naprosto vrvi od ubijanja i rušenja, što bez ikakve sumnje ostavlja neizbrisiv trag: „Ali, to je bila samo iluzija: da se i ovde, posle svega, može živeti bezbrižno. Bol se ipak useca u crte krajolika i menja njegovo lice“ (Tevtonburška šuma). Priča Varvari je zato i napisana tako da se može transponovati na bilo koji prostor i u bilo koje vrijeme jer „srca gladnih sjedinjuje mržnja“, a mržnja je univerzalna karakterna osobina čovjeka bez obzira na vrijeme ili prostor. Kroz priče o drevnim vremenima, narodima i iščezlim civilizacijama (Carstvo senki, Panonija, Gvozdeno doba) pa do intimne ispovjesti o posljednjim balkanskim užasima (Slavonija), Nad nas vodi kroz brojna apokaliptična svjedočanstva u kojima ratovi i bitke najčešće igraju glavnu (smrtno ozbiljnu) ulogu. Bitke u Nemim bogovima, međutim, nisu samo bitke između vojski. Možda najvažnija bitka je bitka protiv nas samih, odnosno, onoga što smo postali. Pre tame je tako moguće protumačiti kao priču o ekološkom krahu, o globalnoj kataklizmi uzrokovanoj ljudskim nemarom (istina, bitka za Zemlju je unaprijed izgubljena ako imamo u vidu činjenicu da naše Sunce ima rok trajanja od par milijardi godina, nakon čega će prestati da postoji sve ono što je postojalo ili što će postojate „pre tame“). Led i vatra takođe predstavljaju svjedočanstvo o katastrofi, o uništenju i smrti, ali daju nadu u ponovno obnavljanje, vaskrsenje, baš kao i Kraj noći koji zrači optimizmom: „Prošli smo kroz košmar Noći idući ka Zori“. Boris Nad na ovaj način priželjkuje svojevrsno otrežnjenje čovječanstva, on poziva na vaskrsenje duha i zdravog razuma. On vjeruje da nije sve izgubljeno, da se ljudi mogu (barem djelomično) promijeniti jer je ponašanje ljudi ipak nepredvidivo, što se može uočiti u Mistici pola koja zapravo govori o mistici čovjeka i njegovog ponašanja (ljudi su uprkos životnoj opasnosti i bez očigledne ekonomske koristi preduzimali osvajanja Pola. Ovakvo ponašanje, naizgled lišeno bilo kakve logike, uzrokovano je znatiželjom koja je, kao i mržnja, vanvremenska i prostorno univerzalna. Možda će jednom neki znatiželjni moćnici poželjeti da vide svijet bez ratova, mržnje, ubijanja, gladi...). Mračnu viziju današnjice i degeneraciju čovječanstva (prije nego li evoluciju) Nad prikazuje u pričama Evropljani, Bitka 2, Potop i Imperium Ultimum. On se s pravom pita: „kako živeti u prisustvu uništenja“( Potop)? On jasno dijagnosticira tešku, možda i fatalnu bolest modernog svijeta: „Odviše smo se odvikli da tragamo za suštinom stvari – zadovoljavamo se njihovom površinom“ (Bitka 2); „Život bez vere u nešto što nas nadvisuje, život srozan na račun i goli interes, na banalne političke ideologije i efemerne režime, dobar je koliko i nedostojna smrt“ (Imperium Ultimum). Glavno pitanje je dakle pitanje „ozdravljenja“ čovječanstva; to je ta „bitka nad bitkama“! Da li je moguće pobijediti u takvom boju? U Ahileju Nad jasno stavlja do znanja da za pobjedu nekada nisu dovoljni samo volja, hrabrost i odlučnost, već i lukavstvo. A kako prevariti samoga sebe? Ili smo to već jednom učinili kada od drevnih i po svemu sudeći naprednih civilizacija nismo naučili ništa, već smo skliznuli u površnost i dekadenciju? Biće da je tako: sebe smo prevarili kada smo prešli put od „Zlatnog veka do Gvozdenog veka, od Hrista do Antihrista“ (Itaka). Imamo li snage, htijenja i lukavstva da ponovo „prevarimo“ sami sebe, da zatvorimo krug i ponovo uđemo u zoru Zlatnog doba? Možemo li ovaj progres ili napredak koji je „napredovanje u smrti“ okrenuti unatrag? Hoćemo li i kada završiti putovanje „kroz rat koji još nije sloboda i kroz mir, koji nije spokoj“ (Itaka)? Ovo su samo neka od pitanja koja Boris Nad postavlja ne samo sebi već svima nama, jer svi zajedno putujemo i svi živimo u užasu koji zovemo Svijet. Odgovore ne trebamo očekivati od bogova. Oni su nijemi. Odgovori su zapisani u nama i u nekim drevnim vremenima, samo ih je potrebno naći. No, to je neka druga Odiseja...
Sofronije Lužnjak (Berislav Blagojević), januar 2009.
KOMENTARI