POGLED IZ SRBIJE
Ulazimo u razdoblje globalne nestabilnosti, koji se možda može usporediti s onim u predvečerje Prvog svjetskog rata
O ULOZI SAUDIJSKE ARABIJE
- Saudijska Arabija je, slično Izraelu ili Turskoj, dugo bila oslonac američke politike na Bliskom Istoku. U izvjesnom smislu, Saudijska Arabija je bila čak i važnija jer se njezin utjecaj putem vehabitskog pokreta i moći petrodolara prostirao na značajan dio muslimanskog svijeta, sve do Kavkaza i Bosne, a tako je u izvjesnoj mjeri i danas.
Saudijska Arabija nije neovisna sila, već samo američki subimperijalni projekt, slično Kataru ili Turskoj. Njihova verzija islama je vehabizam, neka vrsta radikalnog islamskog protestantizma, koja više nema gotovo ništa zajedničko s pravom islamskom duhovnošću i velikom islamskom civilizacijom. Slično Izraelu, Saudijska Arabija ne dijeli s Amerikom zajedničke vrijednosti (liberalizam, ideologija "ljudskih prava" itd.), već inzistira na vlastitom tumačenju islama i Kurana, mada bi se stanovite paralele ipak mogle povući: Amerika također počiva na odbacivanju vrijednosti tradicionalne kršćanske civilizacije, nudeći svoju verziju kršćanske eshatologije, u radikalnoj formi tzv. dispenzacionalizma.
Taj američki subimperijalni projekt, koga pokreće snaga petrodolara, usmjeren je u prvom redu protiv "šiitskog luka", koji se danas proteže od Irana i Iraka, do Sirije i Hezbolaha u Libanonu. To je drugi geopolitički pol islamskog svijeta, orijentiran istinskoj neovisnosti, a ne SAD-u, k multipolarizmu, a ne američkom unipolarnom svijetu, dakle, protiv američke hegemonije. "Šijitski luk" danas otvara perspektivu suradnje islamskog svijeta sa Kinom i Rusijom, na primjer.
Ishod rata u Siriji, rata o kome se gotovo više i ne govori u zapadnim medijima, pokazuje da utjecaj Amerike, bilo neposredan bilo posredan, preko Saudijske Arabije, koja je od početka snažno involvirana u taj rat, u ovom dijelu svijeta slabi. Naravno, to ne bi bilo moguće bez svesrdne pomoći Rusije Damasku: Rusija se otvoreno suprotstavila namjeri Washingtona intervenirati protiv snaga predsjednika Asada i natjerala SAD da ustuknu. Prije samo nekoliko godina to bi bilo nezamislivo. Bilo kako bilo, to je još jedan nesumnjiv znak naglog opadanja američke moći, ne samo na Bliskom Istoku. Treba naglasiti da ovdje nije u pitanju neki prolazni zastoj, kvar koji će za neko kratko vrijeme moći biti popravljen. Riječ je zapravo o dubokoj strukturnoj krizi SAD (Zapada) i njegovih civilizacijskih, gospodarskih, financijskih, političkih i kultrunih modela, o nastupajućem kolapsu s dalekosežnim posljedicama.
Saudijska Arabija je Americi potrebna kao uporište ne samo za nastupanje na Bliskom Istoku, protiv Sirije i Irana, već i još dalje, prema Rusiji. Ali rat u Siriji je krupan američki i saudijski poraz u možda ključnoj bitci u tom dijelu svijeta. Odgovor Zapada je bio brz i, po našem mišljenju, nepromišljen: uslijedio je puč u Kijevu, uz instaliranje hunte, nezakonite vlasti, a potom i krvoproliće na jugoistoku Ukrajine, čiji je jedini smisao da isprovocira rat u "ruskom dvorištu". U nedostatku bolje alternative, Amerika danas igra na kartu kaosa, koji bi se proširio što većim dijelom svijeta.
O UKRAJINI i Pridnjestrovlju
- Kriza u Pridnjestrovlju i kriza u Ukrajini su, naravno, u vrlo tijesnoj vezi. Riječ je o bivšim sovjetskim socijalističkim republikama, čije su granice određivane krajnje arbitrarno, bez ikakvog povijesnog, kulturnog ili etničkog utemeljenja. Zapad je učinio sve da razbije Sovjetski Savez, a time i ruski etnički prostor - i to upravo u vrijeme dok su se Nijemci ujedinjavali - priznajući sovjetske republike za nezavisne države. Pod nekim drugim povijesnim okolnostima one uopće ne bi mogle opstati ili kako-tako funkcioniraju. "Nezavisna" Ukrajina je, podsjetimo se, povijesni postojala samo jedno kratko vrijeme pod okriljem Trećeg Reicha. Sada prisustvujemo rehabilitaciji ove "povijesne tradicije", utemeljene u liku Stepana Bandere.
To je samo jedna dimenzija problema. Druga i, po našem mišljenju, važnija jeste geopolitika Rusije / Euroazije. Razbijanje Sovjetskog Saveza je donijelo dugoročnu destabilizaciju čitavog ovog prostora i priliku za agresivno nastupanje NATO na istok, za novu i suvremeniju verziju hitlerovskog Drang nach Osten. Jasno je da iza svega toga sada stoje SAD, odnosno vašingtonska i njujorška financijska oligarhija, koje američki narod, zbog čitavog niza razloga, jednostavno ne može osloboditi.
Cilj je, naravno, u oba slučaja isti: kolonizirati Rusiju (Euroaziju), podijeliti je na niz zavisnih i međusobno zavađenih država i državica kako Rusija više nikad ne bi stekla status istinski nezavisne svjetske sile, a njeno stanovništvo bilo svedeno na kolonijalni status. "Kolateralna šteta" ove operacije bila bi Njemačka (EU).
Sada se povijesne okolnosti naglo mijenjaju. Rusija je najzad izašla izvan granica koje joj je 1991. proizvoljno iscrtao Zapad, kako bi se, za mnoge neočekivano, u velikom stilu vratila u povijest. Odgovor Zapada na to bilo je instaliranje nedemokratske i rusofobske hunte, koja je za kratko vrijeme uništila Ukrajinu kao državu, započinjući genocid protiv proruski orijentiranog stanovništa na jugoistoku zemlje i razarajući već ionako ruiniranu ukrajinsku privredu.
Pridnjestrovlje se danas nalazi pod sankcijama Moldavije i pod blokadom kijevske hunte, što njegov položaj čini posebno teškim, ali mogućnost ratnog raspleta je isključena zato što sigurnost ove države jamči prisutnost oružanih snaga Ruske Federacije. Ne samo Moldavija ili nelegalna vlada u Kijevu već ni NATO u ovom trenutku ne može priuštiti luksuz da u Pridnjestrovlju isprovocira novi rat protiv Rusije.
Ali to je također još jedan razlog zašto Moskva na duži rok ne može dopustiti opstanak proameričke hunte u Kijevu. Takva vlada s osloncem na NATO predstavljala bi stalnu prijetnju Pridnjestrovlju i Novorusiji, a u krajnjoj liniji Krimu, pa i samoj Ruskoj Federaciji. Upravo zato hunta mora biti uništena: ratom, oružanom pobunom, socijalnim rastakanjem, ekonomskim iscrpljivanjem, ili kombinacijom svega nabrojanog.
O separatizma U EU
- Etnosi i narodi o kojima je riječ - Baski, Flamanci ili Katalonci - očito su mnogo stariji od nacionalnih država u kojima su se stjecajem povijesnih okolnosti našli (katkad i mimo svoje volje). Francuska nacija je, poput mnogih drugih zapadnoeuropskih, naizgled homogenih država-nacija, koncept iznikao iz buržoaske revolucije. Zapadni koncept nacije je, općenito, kapitalistički: njegov pravi a često i jedini smisao je obrazovanje nacionalnih tržišta.
Poput Italije, Belgije ili Španjolske, mnoge od europskih nacija su stvarane umjetno, nerijetko golim nasiljem. U Francuskoj nacija je stvorena jakobinskim revolucionarnim terorom, pa i genocidom, poput onog počinjenog u Vendee. Sada se pokazuje da to nije bilo dovoljno i da proces nacionalne homogenizacije nije dovršen niti uopće može biti dovršen. Etnički identiteti su po svoj prilici nadživjeli umjetne države-nacije.
Naravno, suvremeni regionalni i etnički separatizma objektivno slabe nacionalne države. Ali nacionalne države danas slabe zbog čitavog niza razloga, a ne samo zbog pojave regionalnih separatizam. Ovdje bi možda trebalo zamijeniti mjesto uzroka i posljedice. Nacionalne države više nisu u stanju da obrane svoje suverenitete (već zbog svoje veličine) niti su u stanju da vrše svoje osnovne društvene funkcije. To je slučaj Španjolske, Italije ili Francuske, a regionalni separatizma jačaju i kao posljedica uviđanja ove realnosti.
Geopolitička stvarnost danas diktira nužnost integracija nacionalnih država u mnogo veće cjeline, kontinentalnih razmjera, svojevrsne "velike prostore", o kojima je svojevremeno govorio njemački geopolitičar Karl Haushofer. Naravno, ne na način Europske unije, koja nikad nije uspjela da se obrazuje kao zasebna i samostalna geopolitička cjelina, već samo kao subimperijalni projekt SAD, za nijansu drugačiji od onog saudijskoarabijskog.
O USPJEHU euroskeptičnih stranki
- To je savršeno logičan ishod politike kakva se već dugo vremena vodi u Bruxellesu. Ideja ujedinjene Europe je, zahvaljujući bezličnim Eurokratima (tipa Ashtonove, Van Rompuy-a ili Barrosa), beznadno kompromitirana. Europska unija je danas koncept koji se nameće izvana, model koji je u samoj svojoj osnovi nedemokratski. Ideja o ustavu EU, odnosno stvaranju nadnacionalnog europskog suvereniteta je, podsjetimo se, 2008. odbačena na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, kao i pokušaj da EU dobije svoju zastavu i himnu. Takozvani Lisabonski sporazum je pokušaj otuđenih europskih političkih elita da se to isto uradi drugim - nedemokratskim - sredstvima.
Kada Marine Le Pen kaže da je "EU antidemokratski monstrum", ona u stvari glasno izgovara ono što osjećaju mnogi Europljani, od Lisabona ili Pariza, sve do Zagreba, Baltika ili Budimpešte. Ako birači u zemljama članicama nemaju mnogo utjecaja na politiku koja se vodi u Bruxellesu, to znači da se bitne odluke donose iza kulisa, a ne u institucijama. Teško da će netko moći vam odgovori na pitanje koja europska institucija je propisala recept "stroge politike štednje", koji se sada vrlo rigidno nameće zemljama članicama kao odgovor na krizu eurozone. Uostalom, nijedna od mjera sračunatih na "oživljavanje eurozone" nije donesena u interesu Europljana, već isključivo u interesu multinacionalnih banaka i megakorporacija u interesu financijskog oligarhijskog kapitala. Mišljenje većine je ignorirano u europskim institucijama čak i kada je riječ o, bar naizgled, manje važnim pitanjima, kao što je legaliziranje istospolnih "brakova".
Tome treba dodati da je Europska unija zapravo američka okupacijska zona. To je suština problema, o kojoj se nerado govori. Upravo iz te činjenice proizlazi "deficit demokracije" u tzv. europskim institucijama. U praksi, EU je samo podružnica Sjedinjenih Država, njihova drugorazredna ispostava, maska okupacijskih vlasti. Takve političke elite - ili prije pseudoelite - mogle su biti stvorene jedino višedecenijskom negativnom selekcijom.
Uspjeh "euroskeptičnih stranki" - sam izraz je vrlo nesretan eufemizam - pruža makar priliku da se čuje glas "tihe većine" Europljana, koji su se do sada uporno ali neuspješno suprotstavljali birokratima u Bruxellesu. To je i izraz duboke krize u kojoj se danas nalazi Europska unija. Očigledno, projekt europskog ujedinjenja zahtjeva duboku i suštinsku reviziju. Nažalost, današnji Eurokrati su nesposobni shvatiti tu činjenicu a još manje su sposobni da sprovedu takvu korjenitu reformu.
To znači da se pred europskim kontinentom i europskim narodima otvaraju vrlo sumorne perspektive. Odgovornost za to u prvom redu leži na europskim političkim elitama. To su notorne posljedice kratkovidne politike Bruxellesa, poslovično podložne diktatima Washingtona, uz dosljedno antirusku orijentaciju; to su konstante. Izgleda da je prilika za uspostavljanje istinskog zajedništva europskih naroda time nepovratno propuštena. Mi sada ulazimo u vrlo turbulentan period, u razdoblje globalne nestabilnosti, koji je vrlo daleko od stare ideje "zajedničkog europskog doma" i koji se možda može usporediti jedino s onim u predvečerje Prvog svjetskog rata.
Razgovarao TEŠA TEŠANOVIĆ/standard.rs/
Izvornik: Croative.net
KOMENTARI